Diskopatija je riječ koju ne volimo čuti. Razloga je mnogo, a dvije vrste uzroka – prvi su traume (najčešće kao posljedica saobraćajne nesreće ili pada s visine), a druga vrsta su degenerativni procesi na kičmi. Da bi se opisala diskopatija kao oboljenje kičmenog stuba, najprije se treba podsjetiti da je naša kičma sagrađena od 32 pršljena – to je njen čvrsti, noseći dio. Ali tu je i hrskavica ili dlskusi koji sprečavaju trenje između pršljenova, te ligamenti odnosno mišići koji se nalaze duž kičme objedinjujući njen pršljenski i diskusni dio.
Unutar kičme smještena je kičmena moždina u kojoj je splet nerava zaduženih za osjetljivost kao i omogućavanje niza životnih funkcija među kojima su i pokreti. Sistem je građen tako da su pršljenovi tvrdi dio koji daje čvrstoću i oslonac, a diskusni jastučići umetnuti između pršljenova koji služe samo i isključivo kao amortizeri.
Na rendgenskoj slici pršljenovi se vide kao bijela, odnosno svijetla polja, a diskusi se ne vide pa onda oni i izgledaju kao tamne sjene. Ako pak vidimo da je prostor gdje bi trebao biti jedan diskus uži od prosječnog, tada kažemo da se radi o diskopatiji.
Dakle, ako dođe do povrede diskusa, odnosno hrkavice koja se nalazi između pršljenova, nastaje diskopatija. To ne znači bolest niti bolno stanje, niti po tom nalazu možemo reći da li pacijent ima bolove ili ne, već znači samo određeni skup procesa koji je doveo do toga da se hrskavična pločica stanji.
Kako nastaje diskopatija Kičma je naš oslonac i sama pomisao na njenu povredu izaziva u čovjeku strah. Zato riječ diskopatija ne volimo ni čuti jer se plašimo za svoje diskove. No, kod diskopatije ne pate diskovi već osoba koja ima taj problem. Kao jedna od najčešće korištenih riječi za opisivanju rendgenskih snimaka kičme, diskopatija budi nemale strahove. Nedovoljna, kratka ili nerazumljiva liječnička objašnjenja dozvoljavaju mašti da stvara prilično zastrašujuće konstrukcije i od muhe napravi slona.
Činjenica je da se diskopatija manifestira jakim i prodornim bolom najprije u predjelu povrijeđenog diskusa, ali donosi i brojne druge neželjene efekte i simptome. Bol, trnjenje, vrtoglavica. Intezltet bola može biti tako jak da izazove blagu do potpunu ukočenost, nemogućnost oslanjanja na jednu ili na obje noge ili smetnje pri pomjeranju i okretanju.
Drugi neželjeni efekti nastaju kao posijedica nastalog trenja između pršljenova, usljed čega dolazi i do uklještenja određenih nerava duž kičme. Zbog togć se bol ne zadržava i nije prisutan samo lokalno na mjestu povrijeđenog diskusa već se prenosi I na druge regije u tijelu, recimo na predio rebara, karlice ili na neke od ekstremiteta.
Simptomi koje jedna diskopatija može uzrokovati su razni, već u zavisnosti na kojem se dijelu kičme nalazi. Ako je ona u vratnom segmentu, tada to mogu biti blagi bolovi vrata i ramena, ponekad bolovi ili trnjenje u jednoj ili obije ruke, a rjeđe glavobolje i vrtoglavice.
Bitno je ukloniti simptome. Ukoliko je diskopatija locirana u krstima tada su to svakako bolovi donjeg dijela leđa, koji mogu biti praćeni i bolnošću i preponskoj regiji i nogama. No, važno je reći da sama diskopatija ne mora uzrokovati niti jedan od navedenih simptoma. Ona naprosto može biti tu bez bilo kakvih problema.
Diskopatiju može izazvati neadekvatno i nepravilno podizanje velikog tereta, zatim nagli i nepravilni trzaj u predjelu kičme ili udarac. Kod težih oblika moguća je i pojava nekontroliranog i nepravilnog načina hodanja pri čemu osoba nesvjesno zbog ukliještenog nerva savija nogu u predjelu koljena i podiže je dok hoda.
Šta raditi ako se pojave bolna stanja uzrokovana diskopatijom?
Prije svega važno je ukloniti simptome. Ako se radi samo o diskopatiji, bez drugih patoloških procesa na kičmi, onda to obično nije teško, jer oni dobro reagiraju na tretmane fizikalnom terapijom, masažom, pa i kiropraktikom. Da bi se ublažio i kontrolirao bol, korisnosno je uzimati vitamin B6 koji doprinosi obnavljanju hrskavice.
Ono što je mnogo važnije zbiva se nakon tog primarnog liječenja. Većina diskopatija ipak, osim kad je riječ o genetskim predispozicijama ili pokojem nestašluku, najčešće govori o neadekvatnom životnom stilu, što će reći da dotična osoba previše sjedi ili stoji.
Vježbe, vježbe i opet vježbe U tim situacijama tijelo naprosto pokušava prilagoditi svoju građu uvjetima u okolini, a kako teško mijenja kosti, tako nastoji promijeniti oblik hrskavice, u čemu i uspijeva. Kako je riječ o procesu koji traje, kako onda kada su bolovi prisutni, tako i onda kada nisu, valja se ozbiljno pozabaviti svojim tijelom ne bi li se barem brzina tog procesa svela na minimum.
To se može postići isključivo vježbanjem koje se mora sastojati od dvije vrste vježbi – najprije vježbi snage kojima se jačaju mišići kičme, posebno onih koji okružuju bolno područje. Na taj način rasterećuju se samo pršljenovi i diskusi.
Poslije toga dolaze vježbe ¡stezanja kojima se održava fleksibilnost ligamentarnog i tetivnog sistema kičme i direktno smanjuje mogućnost ponovnog pojavljivanja bolnih stanja.
Izvor: narodnilijek.com
No comments:
Post a Comment